Sinj i Cetinska krajina u gospodarskom i socijalnom smislu dodirnuli su dno. Od proizvodnih tvrtki, više nema “Dalmatinke”, “Cetinke”, “Sinjanke”, “Termofriza”, IGRO “Sinj”... s više od 5000 zaposlenih, većinom žena. Prije 20 godina u dolini Cetine bilo je 12.500 zaposlenih. Danas je toliko umirovljenika i nezaposlenih.

U sinjskoj Policijskoj postaji prošle su godine evidentirali 1434 osobe koje su odjavile prebivalište, po četiri svakog dana. Radi se uglavnom o mladima, u pravilu najmanje sa srednjoškolskim obrazovanjem.

Bježe jer ne žele (do)čekati da im bude bolje tek u zagrobnom životu. Oduvijek su sa sinjskog područja muškarci odlazili u potragu za poslom. Ostajale su žene koje su podizale djecu i skrbile o domu.

U posljednja dva desetljeća sve masovnije odlaze i žene. One rađaju djecu negdje drugdje, pa sinjski kraj od 1991. do 2001. bilježi pad od gotovo 9000 stanovnika. S razložnim strahom čekaju se rezultati popisa u travnju sljedeće godine.


U sinjskoj Ispostavi Zavoda za zapošljavanje evidentirano je 3200 nezaposlenih, 700 više nego u ljeto prošle godine. Još 860 nezaposlenih je u Ispostavi Trilj. Crni rekord, od 4363 nezaposlenih, bio je u prosincu 2001. godine.
Posao čekaju po 10 godina

Hoće li taj rekord uskoro biti nadmašen?

– Moja je procjena da ćemo u Sinju imati rast nezaposlenih do 3400. Sve preko toga bio bi užas. Kvalifikacijska struktura nezaposlenih se pogoršava, a zbog velikog broja otkaza muškarcima, među nezaposlenima se smanjuje broj žena.

Ima ih što čekaju na posao i po 10 godina, najviše onih za prvi posao, kao i radnika koji su dobili otkaz, a imaju više od 45 godina – kaže Frano Šuste, voditelj sinjske Ispostave, dodajući da novčanu naknadu prima 1050 nezaposlenih, među kojima je 200 korisnika socijalne pomoći. Usput, socijalnu pomoć sinjskog Centra za socijalnu skrb dobiva 475 obitelji s 980 članova.

U gradu i kraju, gdje se muškarcima tepa da su vitezovi, bila bi doslovna glad da nije “državne sise”, novca iz državnog proračuna. Uz umirovljenike, među kojima je poveliki broj “novopartizanskih”, država daje plaću zaposlenicima u vojsci, policiji, školstvu, zdravstvu, pravosuđu... U poduzetništvu najjače je ugostiteljstvo pa Sinj s više od 100 kafića spada u fenomene.

– Tužan sam jer ne vidim izlaza. Posebno me boli odlazak mladosti. Od Jakina gumna do kapele sv. Ante prema Glavicama, nabrojio sam 50 kuća koje su prazne ili nemaju nikoga mlađeg. Kivan sam na naše Sinjane u Zagrebu koji se pojave samo za Alku i Veliku Gospu. Uzeli su koliko su mogli, a nisu vratili ništa. Sinju je najviše dao Vice Buljan prije 50 godina – kaže prof. Neven Filipović Grčić.

Njegov kolega prof. Jure Jović dodaje:

– Prije 25 godina tadašnji Srednjoškolski centar imao je 3500 učenika. Danas u četiri srednje škole nema ni pola toga broja.

Destruktivna politika

Sinjska “krvna slika” svakakva je osim pozitivna, puno gora od preslika stanja u državi. Urušavanje – ponajprije gospodarsko i socijalno – počelo je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, s početkom kraja bivše države.

Premda je Sinj u Domovinskom ratu bio na prvoj crti obrane, puno više su ga razorili “domoljubi” nego srpski agresori. U najluđe vrijeme, kada su sinjski čelnici poželjeli voditi državnu politiku, destrukcija nije imala kraja. Eskaliralo je nezapamćenim zvjerskim ubojstvom Anđele Bešlić, sukobom u Alci i oko Alke te tenzijama kojima nema kraja. A Sinj i Krajina i dalje tonu...
/slobodnadalmacija/

 
 U          X1S      
19     Y    2 3   B1L
 7    YO5   6 1      
 R     6    E I   3IM
YED         QS2

powered by AkoComment Tweaked